ORTHOMOLEKULARNA MEDICINA
Naučnik Linus Pauling je formirao set znanja iz biohemije i suplementacije koji danas poznajemo kao Ortomolekularna medicina
Linus Pauling je još pre nekoliko decenija shvatio nešto što nam savremena genetika konačno pomaže da razumemo na mnogo dubljem nivou. Naše nutritivne potrebe zavise od naše individualne biohemije.
Godine 1968. Pauling je objavio svoj značajan rad „Ortomolekularna psihijatrija” (Orthomolecular Psychiatry), u kojem je izneo ideju da bi optimalne koncentracije supstanci koje su prirodno prisutne u telu mogle da podrže zdravlje i fiziološke funkcije. On je prepoznao značaj biohemijske individualnosti. Dve osobe mogu uneti iste hranljive materije, a imati veoma različite fiziološke reakcije.
Danas nam nutrigenomika pomaže da razumemo zašto je to tako.
Linus Karl Pauling (engl. Linus Carl Pauling; 28. februar 1901 – 19. avgust 1994) bio je američki hemičar i mirovni aktivista. Objavio je više od 1.200 naučnih radova i knjiga, od kojih se oko 850 bavilo naučnim temama. Časopis Scientific American svrstao ga je među 20 najvećih naučnika svih vremena. Za svoj naučni rad, Poling je 1954. godine dobio Nobelovu nagradu za hemiju. Za svoj mirovni aktivizam, 1962. godine dobio je Nobelovu nagradu za mir. Jedan je od svega pet ljudi koji su osvojili više od jedne Nobelove nagrade. Štaviše, on je jedina osoba koja je dobila dve Nobelove nagrade koje nije morala da deli ni sa kim,[9] kao i jedna od dve osobe koje su dobile Nobelove nagrade u različitim oblastima (druga je Marija Kiri).
Poling je bio jedan od utemeljivača kvantne hemije i molekularne biologije. Njegova otkrića inspirisala su rad Džejmsa Votsona, Frensisa Krika, Rozalind Frenklin i Morisa Vilkinsa na utvrđivanju strukture DNK, što je kasnije omogućilo genetičarima da dešifruju DNK kod svih živih organizama.
U kasnijim godinama života zalagao se za nuklearno razoružanje, kao i za ortomolekularnu medicinu, megavitaminsku terapiju i upotrebu dijetetskih suplemenata, posebno askorbinske kiseline (poznatije kao vitamin C).
Smatrao je da naši geni utiču na to kako apsorbujemo, transportujemo, aktiviramo, metabolišemo i koristimo hranljive materije. Genetske varijacije mogu uticati na aktivnost enzima, antioksidativnu odbranu, metilaciju, metabolizam neurotransmitera i bezbroj drugih biohemijskih procesa.
Uzmimo za primer vitamin C.
Vitamin C je neophodan za sintezu kolagena, funkcionisanje imunog sistema, antioksidativnu zaštitu i brojne enzimske reakcije. Međutim, genetske varijacije koje uključuju gene SLC23A1 i SLC23A2 mogu uticati na transport vitamina C u ćelije i tkiva.Varijacije u genima kao što su GSTM1, GSTT1 i SOD2 takođe mogu uticati na sisteme antioksidativne odbrane i na to kako naše telo reaguje na oksidativni stres. Upravo ovde genetika i ortomolekularna medicina savršeno sarađuju.
ORTOMOLEKULARNA MEDICINA I SUPLEMENTACIJA
Lajnus Poling skovao je termin „ortomolekularna” šezdesetih godina 20. veka, sa značenjem „pravi molekuli u pravim količinama” (grčki prefiks „orto-” znači „ispravan”). Zagovornici ortomolekularne medicine smatraju da lečenje mora biti zasnovano na individualnoj biohemiji svakog pacijenta.
Ortomolekularna medicina je oblik alternativne medicine koji tvrdi da održava zdravlje ljudi putem nutritivnih suplemenata. Ovaj koncept se zasniva na ideji o optimalnom nutritivnom okruženju u telu i sugeriše da su bolesti posledica nedostataka u tom okruženju. Prema ovom shvatanju, lečenje bolesti podrazumeva pokušaje ispravljanja „neravnoteža ili nedostataka zasnovanih na individualnoj biohemiji” upotrebom supstanci kao što su vitamini, minerali, aminokiseline, elementi u tragovima i masne kiseline.
Ovaj pristup se ponekad naziva i megavitaminska terapija, jer je nastao iz prakse – koja se u nekim slučajevima i danas primenjuje – korišćenja doza vitamina i minerala koje su višestruko veće od preporučenih dnevnih unosa. Praktičari ortomolekularne medicine u svoj rad mogu uključiti i različite druge metode lečenja, uključujući restriktivne režime ishrane, megadoze nutrijenata koji nisu vitamini, kao i konvencionalne farmaceutske lekove. Zagovornici tvrde da neoptimalni nivoi određenih supstanci mogu dovesti do zdravstvenih problema koji prevazilaze jednostavan nedostatak vitamina, te smatraju da je uspostavljanje ravnoteže tih supstanci ključni deo zdravlja.
Stoga Ortomolekularna medicina pažljivo proučava hranljive materije neophodne za zdravo funkcionisanje ćelija. Nutrigenomika nam pomaže da razumemo genetske razlike koje mogu uticati na to kako se te hranljive materije obrađuju i koriste. Mapiranje genetskih obrazaca omogućava nam da istovremeno sagledamo višestruke metaboličke puteve, uključujući metilaciju, funkciju mitohondrija, detoksikaciju, upalne procese i metabolizam hranljivih materija.
Kada počnemo da povezujemo ove procese, možemo razviti mnogo individualizovanije razumevanje nutritivnih potreba.
Osoba sa varijacijama koje utiču na metabolizam folata može drugačije prerađivati određene oblike folata. Osoba sa varijacijama koje utiču na metabolizam vitamina D može imati razlike u aktivaciji ili signalizaciji tog vitamina. Osoba sa varijacijama koje utiču na antioksidativne enzime može imati drugačiji fiziološki odgovor na oksidativni stres. To su samo neki od biohemijskih odnosa koji čine individualizovanu ishranu tako fascinantnom.
Paulingov rad se takođe oslanjao na ranija istraživanja genetski uslovljenih metaboličkih razlika, uključujući koncept biohemijske individualnosti koji je razvio Rodžer DŽ. Vilijams. Mnogo pre nego što su postala dostupna pristupačna genetska testiranja, ovi pioniri su već istraživali kako nasleđene biohemijske razlike mogu uticati na nutritivne potrebe. Danas možemo ispitati hiljade genetskih varijanti i početi da povezujemo te nalaze sa nutritivnim putevima na koje one utiču.
Genetika pruža dodatni sloj informacija. Nutritivni status, životna sredina, istorija zdravlja i individualna fiziologija pomažu nam da razumemo kako se ti genetski obrasci ispoljavaju.
Verujem da će budućnost ortomolekularne medicine biti duboko povezana sa nutrigenomikom.
Jer, što više razumemo ljudsku biohemiju, to preciznije možemo istraživati hranljive materije koje učestvuju u njenoj podršci.
Linus Pauling je pomogao u postavljanju naučnih temelja ortomolekularne medicine.
Savremena genetika nam pruža dodatne alate za istraživanje biohemijske individualnosti koju je on prepoznao.
I mislim da tek počinjemo da shvatamo koliko moćna ta kombinacija može postati.
